“Viktorija”, brod engleske kraljevske mornarice, lutao je Egejom bez određenog cilja. Dovoljno mu je bilo - po strategiji Admiraliteta - da je tu, kad je već tu. Nek Turci, a i drugi, znaju ko je gospodar. Divota za mornare i oficire: lutati bez cilja i određene obaveze. Lezi, ustani, razapni jedra, sklopi ih, oribaj palubu, provjeri topove, lična higijena, jednostavno, lezi hljebe da te jedem, kud ćeš bolje!
Otoci promiču, kao da sanjaš. Å kolja se plave i osmjehuju iz daljine. Malena mjesta, crkveni tornjevi, bjelasaju se kao da su od šećera. Vjetar donosi miris joda, soli, ružmarina, lavande i borova. (Samo da je ženska, i evo ti raja na ovoj zemlji, na ovom moru!)
Odjednom kazaše: u dubini je blago, grčko, kipovi, stubovi, mozaici, šta li. Možebit i zlato, amfore, ko zna kad potonuli, na dnu mora, na dnu sjećanja. Ali sve vrijedno, skupocjeno, Britanski muzej će biti spreman da plati...
I kad se otoci počeše nizati poput đerdana: Milos, Samotraka, Santorini, Lezbos... ko bi ih sve nabrojao - oni sa “Viktorije” spuštaju u crnu dubinu svoje teške mreže. Jednom, dvaput, desetine, stotine puta. Znali su da je ulog veliki. Ne treba im voda, travuljina, treba im ono što će ostati kad sve to kroz okca može procuriti. Ono što je tvrdo, ono što ima oblik, ono što ima vrijednost po procjeni bogatih i učenih.
Dani prolaze, sunce neumoljivo peče, otoci klize, svjetlo i tama se smjenjuju - nije li ovo sve uzalud? Ali nije.
Jednog dana mreža oteža, do pucanja se zategnu. Brod se nagnu, kao da se klanja podvodnom terenu. Hop - hop. Povuci - potegni. Prst po prst, pedalj po pedalj, hvat po hvat. Nešto se bjelasa u dubini. Å ta li je? Nazire se glava. Ramena. Ruke. Ženske grudi. Stomak, kameni, svjetlucav. Noge, oble, jedna zakoračila malo naprijed... Stopala, izvijena poput melodije.
Mreža, cijedeći se, izvlači iznad vode ženu sa pundžom, svijenom u obliku Mliječne staze. Kaplje pljušte niz lice mirno kao nebo puno zvijezda; posljednji ostaci slane vode zalijevaju grudi, stomak, između nogu, cijedeći se kao u smijehu niz Venerin brijeg, glatkiji od kamena od kojeg je isklesan.
Stoje odrpanci - mornari, zure u pridošlicu iz dubine morske, kao da ih je posjetio neko sa drugog svijeta. Žena! Ali jest od kamena, nema u njoj krvi, nije živo meso, mada ti se čini kako diše, da joj svaki oblik traži dodir i oka i prstiju. Fidijas, ime potpuno nepoznato divljim mornarima, već vijekovima nije živ, da im kaže koja je to žena stajala pred njim, dok je u kamenu mramornom oblikovao to tijelo. Vidi, vidi, kako se podgurkuju te grube ručerde na palubi “Viktorije”, jedni drugima, očima, pokazujući meko kameno međunožje, na kome se smijenjuju svjetlost i sjenka egejskog podnevnog podneblja.
- Tu je postavite. Nek se osuši - čuje se strogi glas kapetanov. - Zatim je pokrite vrećama od jute. Povežite konopcima. Dalje će da bude moja briga. I još: uz glavni jarbol je postavite - jasno!
A u njegovoj, kapetanskoj, svijesti presipaju se zlatni, svjetlucavi dukati: nagrada koja zasluženo slijedi iz Engleske.

* * * * * * * *

Danima, noćima već, brod miruje kao kašika u zlatnoj stegnutoj masti. Jedra, bez daška vjetra u njima, opuštena, mlitava, mrtva. Posada, bilo mornari, bilo oficiri, popadala smlavljena tropskom vrelinom. Ni talasić barem da šljapne; od umrtvljenih otoka ni glasa: kao da su svi, od neba do mora, pomrli. Noću se čuje, samo, gluha tišina, od koje uši prosto bole. Å apat iscijeđenih tjelesa i mrtvo svjetlucanje parafinskih, četvrtastih fenjera - lanterni.
Ona je, zamotana poput mumije u jutane vreće i podvezana kudeljinim konopcima - više za glavu od najvišeg mornara - prislonjena uz glavni jarbol. Venera kamena, izvađena iz svog podmorskog, crno-modrog, vjekovnog sna - svezana. Jedino joj, iz čupavog, sasušenog ogrtača, viri kamena punđa i stopala božanskih prstiju, sa noktima koji “kao da su živi”, kako se došaptavahu mornari, ne mogavši odvojiti oči od nje.
A ispod je izvijeno, puno i glatko tijelo. Kameno, mramorno, pa šta? Tijelo je toliko živo da, možda, i diše. Kad mi pospimo mrtvim snom - izmučeni dnevnim suncem - ko bi znao, može bit da Božica hoda? Preko naših tijela, po vodi glatkoj kao brušeno kristalno ogledalo? Ko zna.

* * * * * * * *

Krenulo je to noću. Koje noći, nije, nije važno, ali je bila noć, vrela, uzbuđujuća. Å ta je krenulo? Pa to da su oni odrpanci od mornara, kao omađijani nečim nepoznatim, potpuno neshvatljivim - krenuli, krijući jedni od drugih, dok je noć mirovala kao najdublji grob, prema Ženi kamenoj. Četveronoške, palubom, samo nazirući iskolačenim očima lik uz jarbol prislonjen. Poneki od njih su i puzali po izglačanim daskama, krijući se od drugih. No bilo je to neizvodljivo - biti nevidljiv, tako da su, kao u prećutnom dogovoru, smjenjivali se u ispunjenju svog tajnog nauma.
Evo jednoga - nekog Džofrija iz luke Bristol - kako se majmunskim skokovima prikrada jutenoj mumiji. Osvrće se ka začaran - gleda li ga iko. Pa pruža ruku. Otkačuje ogrtač. Prsti mu - koliko uzdrhtali? - dopiru do ispupčenja na prsima. Malo oklijeva. Zatim počinje da miluje... božanske grudi. Nježno, sve nježnije, praveći željnom šakom posudu oblikovanu po obliku oblih, kamenih dojki koje - osjeti - dišu i unutrašnjim srsom podrhtavaju. Približava i usne, od sunca ispucale i suhe poput otočnih smokava... I ljubi, cjeliva, jezikom dodiruje vrhove. Odjednom mu do uha dopire neko meškoljenje. Kako je došao, tako se i udaljava, u skokovima.
Drugi, treći, deseti - ne smetajući nimalo jedni drugima - smjenjuju se. Jedni miluju kamenu punđu; mirišu joj dah mošusa, ambrozije i joda; drugi, opet, otkrivaju lice: jagodicama prelaze preko očiju ko zna kamo zagledanih; spuštaju vatreni a meki poljubac na zaobljene usne; dok treći, četvrti silaze dole, na stomak, na bedra, na ono ispood stomaka, na butine snu nalik, tako glatke i čvrste; - a jedan riđi Å kotlanđanin, kleknuvši kao da metaniše, dugo, dugo ljubljaše prste na nogama, nježno milujući neuporedivo sa bilo čime izvajane gležnjeve...
Jutra su dočekivali vidno izmijenjeni, kao da su sanjali nešto toliko lijepo i isto tako strašno. Sa bogovima, posebno boginjama, nije preporučljivo se igrati!
Uhvativši ga na djelu, umorom i vrelinom, beskrajnom dosadom izmučeni i razdraženi oficiri, dadoše da se izbičuje do krvi neki mladac, po imenu Sidni, rođen i odrastao u slavnom Portsmautu. Od tada - da li prividno? - prestadoše noćne posjete Fidijasovoj dami umotanoj u jutu i konopce.
A u slijedećoj luci - u gunguli svijeta, koga je uvijek tušta i tma na tim mjestima na Leventu - kapetan “Viktorije” izvrši primopredaju skupocjenog tereta jednom trgovcu umjetninama, valjda iz Londona. Mornari se i ne osvrnuše.